Bosanski historičar demantuje tvrdnju o 'borbi za vlast' za ratne zločine i genocid

Muamer Džananović, istaknuti bosanski historičar i direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, javno je reagovao na izjavu Sabine Ćudić, predsjednice Naše stranke. Ćudić je agresiju na Bosnu i Hercegovinu okarakterisala kao suštinski "borbu za vlast".

Govoreći uoči komemoracije za zločine počinjene u Višegradu, Džananoviću je prišao novinar tražeći komentar na izjave Ćudićke od prethodne večeri. On je prvobitno obavijestio reportera da nije upoznat sa detaljima i da je zaokupljen predstojećim obilježavanjem, te stoga nije u mogućnosti dati hitnu izjavu. Međutim, ubrzo nakon toga, pregledao je komentare Ćudićke dok je išao prema kultnom mostu Mehmed-paše Sokolovića. Ovo mjesto ima dubok simbolički značaj, obilježavajući masakre Bošnjaka muslimana tokom rata 1992-1995. i Drugog svjetskog rata.

Na putu prema mostu, Džananović je susreo Redžu Tufekčića, sina Hasana Tufekčića, i zamolio ga da se fotografišu. Džananović se prisjetio da je o stradanju porodice Tufekčić govorio na nedavnom sarajevskom okruglom stolu, što je Redžo duboko cijenio, jer je bio prisutan u publici. Tokom Drugog svjetskog rata, četničke snage lojalne Draži Mihailoviću ubile su prvu ženu Hasana Tufekčića i svih desetoro njihove djece — pet sinova i pet kćerki — na ili blizu višegradskog mosta. Hasan Tufekčić, rođen u Višegradu 1905. godine, preživio je ove ratne masakre nad Bošnjacima. Kasnije se ponovo oženio i dobio još petero djece.

Tragično, 1992. godine, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, srpski počinioci ponovo su ciljali Hasanovu porodicu. Ubili su njegovu drugu ženu i troje njegove djece iz tog braka: Hajru, Sabahetu i Ramiza. Ova djeca nosila su imena svojih polubraće i polusestara koji su stradali u Drugom svjetskom ratu. Pored toga, Hasanova unuka, Irma Subašić, rođena 19. aprila 1992. godine od Sabahete (rođene Tufekčić) Subašić, također je ubijena u Višegradu te godine. Ukupno je Hasan Tufekčić izgubio trinaestero djece, dvije žene i jednog unuka u "velikosrpskim" zvjerstvima tokom dva različita sukoba.

Upravo ga je ova duboka lična tragedija, izjavio je Džananović, natjerala da reaguje nakon što je pročitao komentare Ćudićke. Pitao se kako se nekome poput Hasana Tufekčića — ili njegovog sina Redže, kojeg je sreo na mostu — može objasniti da su članovi njihove porodice zaklani 1943. i 1992. godine od strane "velikosrpskih" počinilaca zbog obične "borbe za vlast". On je doveo u pitanje da li se ubistvo Hasanove prve žene i desetoro djece 1943. godine, ili ubistva Hajre, Sabahete, Ramiza i Irme 1992. godine, zaista mogu pripisati jednostavnom političkom nadmetanju za vlast. Džananović je nedvosmisleno odbacio ovu ideju, tvrdeći da su ove zvjerstva bila vođena specifičnim ideologijama, velikodržavnim projektima i dobro organizovanim političkim, vojnim i policijskim strukturama. Njihovi eksplicitni ciljevi, naglasio je, uključivali su progon, ubijanje, zastrašivanje i etničko čišćenje Bošnjaka sa zemalja koje su vijekovima naseljavali.

Džananović je upozorio da "velikodržavne" aspiracije i izazovi i danas opstaju, mada u različitim oblicima. On je istakao borbu Redže Tufekčića da povrati imovinu koju su zaplijenile lokalne višegradske vlasti i vlada entiteta Republika Srpska (RS). Ovo zemljište je konfiskovano radi proširenja lokalnog groblja u Crnči, a druge parcele dodijeljene su drugoj porodici za izgradnju stambenih objekata. Oslanjajući se na svoje iskustvo preživjelog opsade Sarajeva i pregledajući presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), njegovog Rezidualnog mehanizma i Međunarodnog suda pravde (ICJ) u Hagu, Džananović je potvrdio da presude za međunarodni oružani sukob, udružene zločinačke poduhvate i genocid nisu bile zasnovane na "borbi za vlast".

On je istakao da su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, zajedno sa svojim političkim, vojnim i policijskim aparatom, sudski potvrđeni kao vođe tih udruženih zločinačkih poduhvata. Džananović je naglasio da presude za genocid nad Bošnjacima, zločine protiv čovječnosti, terorisanje stanovnika Sarajeva tokom opsade, te masovne zločine u Prijedoru, Višegradu, Foči, Zvorniku i brojnim drugim gradovima nisu donesene zbog "borbe za vlast". Slično tome, tvrdio je, doživotne kazne za genocid u Srebrenici i osuđujuće presude protiv gotovo cjelokupnih političkih i vojnih rukovodstava samoproglašenih entiteta Republika Srpska (RS) i Herceg-Bosna (HZHB) nisu bile rezultat pukog političkog nadmetanja ili sukoba interesa. Posljedično, Džananović je smatrao opasnim, bilo namjerno ili nenamjerno, zamaglivati oštru razliku između agresora i žrtava, ili između sistematskih zločina i običnih političkih kriza.

On je ustvrdio da historijske i sudski utvrđene činjenice nisu podložne političkom marketingu ili svakodnevnim diplomatskim manevrima. Džananović je izrazio svoje čvrsto uvjerenje da ako međunarodni akteri danas pokušavaju relativizirati prirodu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, imperativ je da se ne pristaje na to šutnjom, kalkulacijama ili ublažavanjem istine. Posebno je pozvao one koji traže povjerenje građana nacije da se suzdrže od takvih postupaka. Pravednija i perspektivnija budućnost, zaključio je, može se graditi samo na istini i kontinuiranom otporu historijskom revizionizmu i relativizaciji zločina.