Bosanska diplomacija pod lupom zbog fokusa na PR i neformalne veze

Vanjska politika Bosne i Hercegovine suočava se sa značajnim izazovima. Stručnjaci se pitaju da li se Ministarstvo vanjskih poslova, pod vodstvom ministra Elmedina Konakovića, previše fokusira na odnose s javnošću (PR) umjesto na suštinski diplomatski rad. Ovakav pristup bi mogao narušiti međunarodni ugled zemlje.

Na velikim globalnim događajima, druge nacije održavaju važne sastanke iza zatvorenih vrata. Prisustvo Bosne često djeluje nekoordinirano, propuštajući ključne prilike. Umjesto toga, delegacija ministra Konakovića često se neformalno sastaje sa nevladinim grupama, medijima i upitnim poslovnim figurama. Diplomati unutar Bosne ovo kritikuju. Oni primjećuju da se kratki, kurtoazni razgovori često na društvenim mrežama predstavljaju kao zvanični bilateralni sastanci. Konaković, naprimjer, ponekad ostaje samo nekoliko sati na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, a zatim prisustvuje privatnim događajima.

Odnosi sa Bliskim istokom se takođe mijenjaju. Veze sa Turskom su zahladile, dok se ministar Konaković sada više fokusira na Ujedinjene Arapske Emirate (UAE). Ovo izaziva zabrinutost jer UAE ima kontroverzne obavještajne veze i koristi sisteme nadzora koji ograničavaju slobodu medija. Povezivanje vanjske politike Bosne sa zemljama sa različitim demokratskim standardima moglo bi narušiti poziciju Sarajeva kod zapadnih saveznika.

Strani ambasadori u Sarajevu otvoreno kritikuju Konakovićevu nezrelost i nedostatak diplomatskih vještina. Interna šala ga naziva „lošim košarkašem, a još gorim ministrom vanjskih poslova.“ Ovo naglašava značajan jaz između Konakovićevih medijskih aspiracija i njegove stvarne diplomatske efikasnosti.

Slični problemi se primjećuju tokom posjeta Vašingtonu. Konaković se često sastaje sa neformalnim grupama bosanske dijaspore koje nemaju pravi politički uticaj. Ovo je u suprotnosti sa ozbiljnom diplomatijom, koja se oslanja na zvanične kanale i lobističke firme. Sastanci se često svode na kurtoazne razgovore sa savjetnicima, a ne sa ključnim donosiocima odluka. UAE, naprimjer, koristi institucionalni uticaj, direktan pristup senatorima i sredstva za think-tankove u Vašingtonu. Trenutni pristup Bosne zanemaruje takve profesionalne standarde.

Izvori sugerišu da ministarstvo posvećuje značajne resurse praćenju društvenih mreža i upravljanju Konakovićevim ličnim imidžom. Ovo odvlači pažnju od ozbiljnog razvoja vanjske politike. Ministar takođe pokazuje neprijateljstvo prema novinarima koji preispituju rad ministarstva, potkopavajući transparentnost.

Pred izbore, politički akteri često traže neformalnu podršku. Ministar Konaković je navodno povećao kontakte u UAE radi potencijalnog finansiranja kampanje. Ovi kanali uključuju emiratske poslovne krugove i kontroverzne grupe bosanske dijaspore. Edhem Fočo, bivši direktor Al Jazeere Balkans, navodno je uključen, izgubivši povjerenje u Kataru zbog poslovnih problema i svoje političke podrške Konakovićevoj stranci (NiP). On sada pomaže Konakovićevim političkim projektima.

Na domaćem terenu, postoje zabrinutosti zbog korištenja javnih preduzeća, poput BH Telecoma, za političke ciljeve vladajuće stranke. Edhem Fočo i njegova supruga, Nađa Lutkvadić-Fočo, navedeni su kao ključne figure. Nađa Lutkvadić-Fočo, zaposlenica BH Telecoma, navodno vrši uticaj izvan svoje zvanične uloge, čak prijeteći trenutnom direktoru. Edin Smajić, dugogodišnji Fočin saradnik, takođe radi za NiP i Konakovićev kabinet. Direktor BH Telecoma Amel Kovačević i Edin Smajić javno su povezani sa offshore računima. Njihove koordinirane akcije, režirane od strane Foče, sugerišu sistem korištenja ekonomskih resursa za NiP i ministra Konakovića.

Ova strategija se proteže i na vjerske institucije. Hafiz Sadrudin Išerić, snažan pristalica NiP-a i Konakovića, porodično je povezan sa Gordanom Memijom, biznismenom povezanim sa Konakovićem.

Uključivanje pojedinaca sa profesionalnim, offshore finansijskim, porodičnim i zaljevskim vezama u diplomatske procese nagovještava stvaranje skrivenih mreža podrške za Konakovića prije izbora. Međutim, preusmjeravanje javnih resursa, korištenje netransparentnih stranih sredstava i iskorištavanje vjerskog uticaja za stranačku podršku kompromituje javna preduzeća, zloupotrebljava duhovni autoritet i narušava povjerenje javnosti. Moderna diplomacija zahtijeva snažnu strategiju, a ne samo PR ili interne veze. Oslanjanje na neformalne mreže može ponuditi kratkoročne koristi, ali na kraju slabi međunarodni ugled Bosne i šteti njenim institucijama.